Da umjetnost i glazba trebaju imati glavnu ulogu u edukaciji i odgoju djece ističe se i u predškolskim pravcima koji pokazuju iznimnu popularnost i uspješnost posljednjih godina, a to su: waldorfska, Montessori i Reggio Emilia pedagogija. U wladorfskoj pedagogiji odgajanje umjetnošću je vježba za stvarnost. Oni imaju vlastitu filozofiju glazbe i orijentirani su na ostvarivanje sklada djetetovih osjećaja, volje i mišljenja pomoću specifičnog načina tumačenja djelovanja ritma, melodije, intervala i harmonije. Veliku pozornost pridaju zborskom pjevanju i orkestralnom muziciranju, a od instrumenata najčešće upotrebljavaju lire, pentatonske flaute i harfe. U okviru Montessori pedagogije dijete se smatra tjelesno-duhovnim bićem koje se harmonično razvija koristeći sva svoja osjetila. Stoga se velika važnost pridaje aktiviranju i odgoju svih osjetila te „osjetljivim stupnjevima“ i razdobljima naročite spremnosti za učenje.

Osjetilo sluha i bavljenje glazbom ovdje imaju posebnu važnost. Prema Mariji Montessori, pedagoginji koje je utemeljila ovaj pristup odgoju, razdoblje od treće do šeste godine je razdoblje kada treba početi razvijati vještinu pjevanja kod djece. Djeca ranije počinju reagirati na ritam nego primjećivati melodiju stoga se u ovom pristupu vodi računa o tome da rade na različitoj glazbi s različitim ritmovima kako bi pomoću ritma i plesa postigli bolju koordinaciju pokreta. Koriste se i specifična glazbala kao što su „gljivasta“ zvona, glazbalo sastavljeno od trinaest zvona pomoću kojih djeca mogu stvarati ili imitirati zvukove. U ovim vrtićima se provodi i glazbeno opismenjavanje, ali se ne smatra glazbenom aktivnosti jer se osjetilna iskustva primaju samo preko sluha.